Ovako je izgledalo otvaranje konferencije i dolazak sudionika. Veselo i entuzijastično smo počeli, tako i nastavili.

Ovaj skup od drugih razlikuje osjećaj da ste dobrodošli, da ste cijenjeni, da se vaše mišljenje čuje i da je sve podređeno učitelju/nastavniku koji se u ta četiri dana osjeća kao da je osvojio najveće vrhunce (mnogi od nas i jesu kad su nogom stupili na Trebević).

Hrvatske su snage ove godine imale tridesetak članova, o kojima je brigu vodila hrvatska podružnica Korak po korak s voditeljicom Sanjom Brajković, koja je u svakom trenutku bila podrška i naš lokalni vodič.

U četiri dana vidjeli smo svašta. Počeli smo s poticajnim govorom voditeljice Radmile Rangelov Jusović, koja je pravi primjer poticajnog govornika, čiji su govor prekidali pljeskom, a u čijim su se riječima pronašli mnogi ili se zamislili nad trenutačnim stanjem u školstvu. Ali njezina pozitivna energija, njezin x faktor dao je cijeloj konferenciji pozitivno ozračje. Dapače, biti u njezinu društvu bilo je dovoljno da se napune baterije. 

U četiri dana miješali su se primjeri iz prakse ili nagrađene aktivnosti koje su neki proveli u svojem razredu te sastanci i kave gdje smo sjedeći pričali (o čemu drugome) o školi. Uspoređivali smo, razgovarali, tražili rješenja i, najljepše od svega, dogovorili se za neke zajedničke aktivnosti.

Bile su i organizirane aktivnosti koje smo mi nazvali team building – nezaboravna vožnja žičarom do Trebevića ili pjevno-plesna večera u staroj sarajevskoj Pivnici.

Četiri su dana protekla u trenu, četiri dana razgovora, smijeha, suradnje, upoznavanje istomišljenika, primjera iz prakse…

                                                                                             Refika Omerćehaić